MAČAK MIMO SVIJET
Read More 0 Comments

ODLOMAK IZ ROMANA DUBROVNIK, GRAD NABOŽIĆKI- PAULA I RADAŠ
Read More 0 Comments

ZVJEZDANOV POVRATAK IZ JANJIČARA

U isto vrijeme dok su se kraljica, Paula, Radaš, Miltoš i ostatak kraljičine svite spremali na put, jedan mladić se penjao uz nabožićku visoravan. Koračao je brzim koracima, ne zamarajući se, kao neko navikao na penjanje uzbrdicom. Doduše, nije se sjećao da je u Turskoj, gdje je odrastao, mnogo hodao po planinama,  ali su mu noge brzo hodale, te je poskakivao lagano kao zec u čobanskim opancima. Obično navikao na vojničke čizme i uniformu, činio se sam sebi čudan ovako opremljen. No brzo se svikao razmišljajući o svrsi ovog čudnog preobraženja. „Svrha opravdava cilj“, šaputao je, penjući se strmim puteljkom koji je vijugao ka utvrđenju. Zastao je nekoliko puta, kada je na putu susreo čobane. Neki su ga podozrivo odmjeravali, čudeći se kako to da ga ne poznaju. „Izgubio sam ovce“, objašnjavao je. „Neko ih je vidio na vrhu planine. Hodam već satima, izgleda da sam se i ja izgubio“. No budući da je izgovarao rečenice tečno, sticao je povjerenje, te su ga upućivali kako da nađe put. Mladić bi se uljudno zahvalio, malo postajao davši do znanja da želi da se odmori, a kada bi čobani otišli svojim putem, vadio je mapu skrivenu ispod košulje i odmjeravao koliko je još preostalo da se popne do utvrđenja. Usput je ucrtavao svaku novu stazu koja se nije nalazila na mapi. „Tvoj je zadatak“, odzvanjale su jasno sultanove riječi, „ da zabilježiš svaki žbun, put, izvor, sve što nam može biti korisno u osvajanju grada. Rođen si u ovoj zemlji, jezik maternji nisi zaboravio. Pametan si i poslušan. Ti si mi od mnogih, sličnih tebi, posebno prirastao za srce. Tvoja te je razboritost, pokornost i mudrost dovela do velikog vojničkog položaja i uspjeha. Ne zaboravi da sam te kao jednog od najinteligentnijih janjičara školovao u samom Edirnu pored moje palače. Tvoja te je pamet dovela do pozicije gdje si sada. Ti si vojnik mog buljuka, komandant moje lične straže. Mustafa“, dodao je važno sultan: „zapamti da imam posebne planove za tvoju budućnost. Nastavi da me služiš vjerno kao i dosad pa ću te učiniti i pašom, a možda i vezirom. Sve zavisi od tebe. Nikada me nisi iznevjerio pa nećeš ni sada. Mustafa, obuci se kao čoban, govori kao prost čovjek, razmišljaj umno, snalazi se poput orla, djelaj kao najhrabriji i koračaj kao vojnik, podanik svijetlom sultanu“, odzvanjale su riječi sultana kao eho u glavi mladića, dok je pogledavao prema vrhu na kom su se nazirali bedemi grada. Što se više približavao, sve više je osjećao jezu koja je počela da struji kroz njegove žile. Čudan osjećaj koji nije bio strah, obuzeo je sva njegova čula. „Mustafa, ne zastajkuj“, govorio je sam sebi, ali jedan drugi glas dozivao ga je miješajući se s glasom sultana. „Zvjezdane, potrči kući, vrijeme je večere“, začuo se ženski glas. Bio je to glas majke koja ga je dozivala da požuri prije mraka. Trgnuo se kao opaljen gromom. Odavno nije na javi začuo svoje ime. Samo u snovima. Ali i tada je nastojao da ga nadjača. „Mustafa, ja sam Mustafa“, ponavljao je stotinama puta samom sebi. Pogotovo s početka, prvih dana, kada su ga doveli u Tursku. Dodijelili su ga, sjećao se jasno kao da je juče bilo, turskoj porodici u Edirnu na odgoj. Oni su bili zaduženi da ga nauče jezik i islamske običaje. Samo je jednom dobio batine, na samom početku, pri spomenu svog imena. Teške šibe koje su ostavile modre masnice na leđima naučile su ga da Zvjezdan pripada nekom drugom vremenu, drugoj zemlji, drugoj vjeri i drugim običajima. I nekom drugom naručju u kom je sazdano – majčinom. I snovima o onom što je bilo. Ono što je bilo više neće biti. „Imam samo ono što jeste“, hrabrio je često samog sebe u osami surovog odrastanja. „Od toga moram da napravim najbolje za ono što će biti“, ponavljao je svakodnevno, kao svetu molitvu. Godine dječaštva su prohujale kao magla nad edrinskom rijekom Tundžom. Nakon njih slijedila je janjičarska obuka po raznim kasarnama. Niti slobodan čovjek niti rob, janjičar Mustafa, svikao se na novu sudbinu kao vuk na novu dlaku. Navikao da se bori. Povratka nije bilo, samo put koji vodi naprijed. A sada ga je taj isti put, prst sudbine, vodio k mjestu koje je nosio kao najveću bol i ljubav istovremeno. Skriveno duboko pod njedrima, mamilo ga je da u njega zaroni svoje najsmjelije snove na jastuku djetinjstva s kojeg je otrgnut. Oćutio je i pred sultanom tajnu koja bi ga pod nož odvela, ako bi se za nju saznalo. Sultan ne bi imao milosti kada bi saznao da sam mu zatajio istinu, razmišljao je dok mu je srce treperilo. Da nisam ne bi me pustio da kročim tamo gdje sam rođen, umirivao je grižnju savjesti. Ne bi imao povjerenja. Duša sina je jača od duše posinka janjičara, pa ma kako da sam uspio. Pluća su mu se nadimala poznatim mirisima zraka koji je donosio vrući zapah vlage iz šume pomiješan s blagom svježinom laganog planinskog povjetarca. Podigao je pogled k nebu i zadrhtao. Gore na plavom platnu vidio je djetinjstvo kao iscrtano. Sve ono skriveno u njedrima poletjelo je poput ptica puštenih iz kaveza u visine. Pogled majčinih blagih očiju smjenjivao se s očevim dubokim, plemenitim pogledom. Ružica je širila ruke da ga primi u naručje. „Bato, došao si“, čuo je njen šapat kao u djetinjstvu, dok su joj duge svilenkaste trepavice bacale sjenku na njene smaragdno zelene oči. U njima je šumila ljubav kao rijeka koja je vijugala ispod grada Dubrovnika. Ispod bijelih, paperjastih oblaka pojavio se orao. Zastao je na trenutak, a potom se vinuo nazad ka Dubrovniku. Letio je munjevitom brzinom, kao glasnik radosti. Zastao je i on. Sada već blizu grada u kom je rođen. Na brežuljku s kojeg je jasno vidio grad i njegove bedeme. Gore naspram njega, na istočnoj kuli, začuo je korake stražara. I glasove. Sigurno su me opazili, pomislio je. Ali bez straha. Mir u njemu bio je čvrst kao obližnji stećci. Prepoznao ih je. „Ovdje počiva u miru knez Batić Marković“, ponovio je glasno. Koliko puta je u sanjarenju provodio lijena dječačka popodneva pored njegovog stećka? pomislio je, nasmiješivši se. Prešao je uzbuđeno pogledom do stećka koji se nalazio nedaleko od njega. „Očeva strina Vukava“, prošaputao je, pomilovavši tri jabuke na njegovom vrhu. Zatim je lagano prešao prstima preko rozeta i grozdova. Osjećao je kako mu se u žilama budi ljubav prema precima i prema domovini. Ognjište, iz kojeg je silom istrgnut, zvalo ga je ponovo u svoje naručje. Činilo mu se da tu, na tom mjestu, gdje se njegova ruka spaja s lozom koja predstavlja smrt, život i uskrsnuće, umire Mustafa. I Zvjezdan se ponovo rađa. Nabožićka krv u njemu vrila je kao vino života. U spoju sa zemljom, nebom, zrakom i šapatom predaka koji je šumio u njegovoj glavi kao povjetarac u obližnjoj krošnji breze. Pustio je da ga nosi osjećaj blaženstva. Upijao je svaki zvuk i svaku sliku žudno: cvrkut vrabaca, pisak prepelica, krik orla, šuštanje guštera u grmu, kreket žaba u obližnjoj bari, pjesmu zrikavaca. Miris ljubičica pomiješan sa šumskim jagodama prosutim po brežuljcima i poljanama opijao je sva njegova čula. „Jedino onda kada se čovjek odvoji od pedlja zemlje na kom je rođen“, šaputao je, „bilo da je otrgnut, bilo da ga sam napusti u potrazi za novim domom, jedino tada, u snovima koji se nostalgija zovu, može spoznati njegovu vrijednost i ljepotu. Biti ovdje, staviti noge na meku mahovinu i grumen mirisne zemlje je ponovno rođenje, razmišljao je. Tu gdje pogled istovremeno miluje jug, sjever, istok i zapad. Gdje rođenjem pripadaš svim stranama svijeta. Gdje vidiš nebo i zemlju kako se ljube kao na sopstvenom dlanu. A duša se tvoja i sama privija k njima da se spoji u trojstvu ljubavi s domovinom davno ti istrgnutom iz naručja. Nigdje se nebo i zemlja ne ljube s toliko ljubavi i vjernosti, pripijeni jedno uz drugo kao brat i sestra. Ovdje gdje se dulum zemlje i dulum neba sastaju u visinama. I ako se samo malo propneš na vrhove prstiju možeš da ih pomiluješ – kao bližnjeg svoga. Propinjao se pružajući ruke u želji da pomiluje nebo. Što se više propinjao sve je više osjećao tople valove rodoljublja koji su mu strujali kroz tijelo. Do maločas sapeto osjećajem straha, tijelo se izvijalo i izlazilo iz ljušture. Nalik leptiru koji raskida čauru i pruža krila k suncu, spreman da poleti. U novom tijelu rađala se i spoznaja da je i sam potpuni i neraskidivi dio tog spoja zemlje i neba. Dio nebeskih visina, čija bjelina je milovala njegov grad Dubrovnik koji je, s mjesta na kom se nalazio, podsjećao na priviđenje izronilo ni na nebu ni na zemlji. Skriven od prolaznika, od uljeza, zaštićen visokim zidinama od prolaznosti vremena i nevremena. Kao dijete u bešici, čekalo je njegovu ruku da ga pomiluje. Iz sanjarenja su ga prenuli koraci koji su se približavali. Čovjek obučen u viteško odijelo iskočio je iz obližnjeg šumarka tačno ispred njega. „Ko si?“, upitao je sumnjičavo. „Čoban sigurno nisi“, bacio je brz pogled na Zvjezdanove bijele ruke na kojima nije bilo žuljeva. Jedna ruka nalazila mu se na opasaču ispod kog se opasno svjetlucao nož. Spremna da izvuče oštricu uvježbanom brzinom munje, pomislio je Zvjezdan, i sam uvježban tehnikama spretnog vojnika. Zvjezdan je prepoznao čovjekov glas. Znao je zasigurno da pred njim stoji ujak Miltoš. Premda je ujakov lik izblijedio u Zvjezdanovom sjećanju, oči nisu. Bilo su iste kao i majčine: modroplave, oči boje kopošićkog neba, pomislio je. „Ti si moj ujak Miltoš“, progovorio je, a glas mu je zadrhtao, kao šum grana s obližnje lipe. „Ja sam Zvjezdan“, izgovorio je polako svoje ime. Slog po slog, ponovo se navikavajući na njegov zvuk. Miltoš ga je posmatrao s podozrenjem. „Zvjezdan je odavno u Turskoj“, progovorio je. „Ako lažeš ubiću te“, povukao je nož. „Da li je majka živa?“, upitao je Zvjezdan, ne trepćući. „I otac? Ako lažem ja ne laže moje srce. Ni ovi dlanovi na kojima je ispisana moja sudbina. I duboki ožiljak od tvog noža ujače, ako se sjećaš dana kada si me trenirao za viteza. Neće slagati ni majčino srce ako me povedeš k njoj. Ni očeve oči. One će prepoznati sina. Miltoš je zadrhtao ispustivši nož. „Zvjezdane, sine naš, živ si“, progovorio je glasom u kom se po prvi put nakon povratka s ratišta osjetila radost. I ljubav ujaka pomiješana sa zahvalnošću prema Gospodu. Zagrlio je Zvjezdana čvrsto ga primivši u svoje naručje. „Radašu, Paula!“, dozivao je glasno, koračajući brzo sa Zvjezdanom k utvrđenju, dok mu se glas vraćao kao eho ispunjavajući planinu puninom radosti. Tačno na trijemu ispred kuće zatekli su Radaša i Paulu kako im hitaju u susret. Zastali su istovremeno, na dva koraka udaljeni jedni od drugih. Miltoš je zaustio da spomene Zvjezdanovo ime, ali je najednom zaćutao. Kao da mu je neko istrgnuo moć govora. Ostavio ga da bude nijemi svjedok u svetoj tišini prepoznavanja. Trenuci najvećih radosti su najtiši, pomislio je. Paula je držala jednu ruku na grudima. Drugu na ustima da zagluši vrisak koji je navirao iz dubine. Radaš ju je pridržao snažnim rukama. Pred njima je stajao mladić čije crte lica skoro nisu ni naličile na crte njihovog dječaka. Visok, širokih ramena, jakih prsa, ličio je na stablo jabuke koju su posadili pri njegovom rođenju. Stajalo je tik pored njega nadvijajući grane umilno iznad njegove glave. Nekadašnja zlatna boja kose, bila je tamna kao kestenje ujesen. Jake, pomalo divlje, tamne obrve, nalik Radaševim, bile su kontrast njegovim pitomim plavim očima. Zvjezdan je ćutao u bolu i radosti iščekivanja. Čekao je majčin i očev pokret, znak prepoznavanja, poziv da priđe. Na jednu od grana jabuke sletio je Radašev bijeli orao. Njegove krupne, duge elastične kandže obuhvatile su granu svom širinom. Pomjerao se polako s noge na nogu, hitro mičući svijetlim očima boje ćilibara. Zakuckao je nekoliko puta oštrim kljunom po kori grane i raširio teška krila. Njegov pisak razbio je tišinu. Poletio je brzinom munje i, skoro ne šireći krila, sletio tačno na Zvjezdanovo rame. „Viteže“, prošaputao je nježno Zvjezdan, okrenuvši glavu prema orlu. Stajali su spojeni, obraz uz obraz, ne mičući se nekoliko trenutaka. Zlatasti zraci sunca koji su provirivali kroz visoke javorove grane padali su u slapu na drugi Zvjezdanov obraz. Tri mladeža na lijevoj strani lica, stajali su još uvijek tačno uzmeđu uha i brade, spajajući se s linijama oko usana koje su nekada bile smijavice, a danas duboke linije sudbine ocrtane na licu mladog čovjeka. „Zvjezdane moj“, progovorila je konačno majka Paula prepoznavši svim bićem svoje čedo. „Sine moj, nasljedniče moj“, progovorio je i Radaš drhtavim glasom. Po prvi put u svom životnom vijeku, od doba dječaštva do tada, osjetio je ukus slanih suza u grlu. Privukli su Zvjezdana u naručje, zagrlivši ga čvrsto u želji da ga više nikada ne puste. Stajali su dugo, čvrsto isprepleteni kao tri cvijeta, procvjetala iz pukotina nabožićkog kamena. Iznikla iz nepresušenog izvora koji se vjera, nada i ljubav zovu.

          Za to vrijeme kraljica Katarina stajala je na prozoru. Bila je nepomična i nijema, svjedok događaja koji joj se činio kao nestvarni san. Posmatrala je netremice, skoro bez daha, prigušujući rukom jako lupanje srca. „Gospode svemogući“, molila se, „hvala ti.“ Misao o čudu Zvjezdanovog povratka obasjala je čitavo njeno unutrašnje biće svjetlošću nade koja joj je ozarila lice. Nada u njoj razgrnula je koprenu tuge koja ju je pritiskala teško kao krila ostarjelom orlu. Odnekud, kao da dolazi s visina, dopirao je bakin glas. Pričala joj je jednu od najdražih priča iz djetinjstva – priču o orlu. „Orlovi mogu da žive dugo, duže i od ljudi“, šumio je bakin glas kao meke zavjese na prozorima. „Ali pod uslovom da se odluče na patnju preobraženja. Kada orao dođe u srednje doba, otežaju mu krila, a kandže izgube savitljivost i snagu. Dugi kljun gubi oštrinu. Što se više povija, to i plijen lakše ispada. Kako iz kandži, tako i iz kljuna. Težina njegovih krila postaje mu teško breme. Umjesto da se šire kao lepeza, ona se skupljaju, padaju i zapinju za grudi. Tada orao shvati da ima samo dva izbora: ili da se pusti, padne i razbije o kamen, ili da se domogne kamenog vrha planine i tu napravi gnijezdo. Ako to učini tada, usmjeri svu svoju snagu na mukotrpni zadatak koji ga čeka. Počne da kljuca tvrdi kamen podnoseći stoički jaki bol, sve dok mu kljun ne otpadne. Bez hrane i iznemogao, prepušten vremenu, čeka da mu naraste novi kljun. No i tada preobraženje nije gotovo. Borbu za produžetak života orao nastavlja kljucajući svoja teška pera. A potom, namjesto starih izniknu nova, kao u prvoj mladosti. Nakon nekoliko mukotrpnih mjeseci orao raširi krila i poleti ponovo k plavom horizontu – s novim krilima, novim kandžama i novim kljunom. Želja za životom stvara život. Vjera u život produžuje život, mila moja“, šaputala je baka, dok se njen glas sve više gubio u visinama sve dok nije potpuno nestao. Zamišljajući jasno orla kako stresa težinu vremena s ostarjelih krila, tako je i Katarina stresla ramenima u želji da skine teško breme koje ju je vuklo ka crnim mislima. Čudo bez vjere ne postoji, pomislila je, puštajući suze da joj kvase lice. „Ako ja umrem, ko će se boriti za moju djecu?“, izgovorila je, pogledavši u nebo. „Ko će ih dočekati na pragu kao što su danas dočekali svog sina Paula i Radaš? Bez vjere u budućnost ni prošlost ni sadašnjost ne bi imali nikakav smisao. „Živjeću!“, uskliknula je, „ne za sebe, nego za taj dan koji će doći. I ja ću zagrliti svoju djecu“, ponavljala je u sebi riječi koje su zažuborile u duši kao bistri izvor u gori.

Nešto malo kasnije, dok su se spremali za put, utovarajući potrebne zalihe hrane na konje i kočije , Zvjezdan je pričao: „Bio sam svjedok pada Jajca kao i kraljevog privođenja. Stanovnici Jajca su se predali bez borbe. Uvidjevši silu tursku koja se sručila u grad kao oluja, a istovremeno shvativši da su ostavljeni od kralja, klonuli su i duhom. Nisu čekali ni da sultan i vojska uđu u grad, nego su, čim su primijetili da se car primiče, poslali predstavnike pred cara. Predajući mu se na milost i nemilost, zamolili su ga da im dozvoli da njeguju stare običaje. Mudri sultan je uslišio mnoge od njihovih molbi, jer je znao da će se na taj način domoći i drugih predjela Bosne pa i same tvrđave. Sultan se nije mogao smiriti“, nastavio je. U želji da zavlada Bosnom i Hercegovinom, nastavio je napad na Hercegovinu. Osramoćeni kralj Stjepan pratio je sultana u pohodima na sopstvenu zemlju. Ovoga puta i zemlju herceg Kosače, oca kraljice majke Katarine. No tvrda hercegovačka zemlja, njene litice i kamenjari bili su velika prepreka vojnicima nenaviklim na strme hridi i tešku zaparu koja je izbijala iz sivog kamena. Osvajanje su im otežavali i hajduci koji su upadali čak i u turske šatore i nestajali na brzim konjima kao priviđenja. Turci su uspjeli da poharaju samo pitomije doline. Kameni hercegov grad je ostao neprobojan kao najtvrđa orahova koštica. Uvidjevši da gubi vrijeme i vojnike, sultan je naposljetku teška srca odustao od Hercegovine. Ostale oblasti smo ranije bez neke velike muke i borbe osvojili. Njihovi kneževi su se sami predali. Sultan nije imao milosti prema njima. Pogubio ih je. U Jajcu je pogubio dvjesto plemića. Tu je pogubio i kralja Stjepana i njegovog strica Radivoja“, uzdahnuo je. „Cilj opravdava surovost“, čuo sam lično sultana kako govori s pašom Mahmutom prije nego što je pogubio i kralja Stjepana. „Zar ćemo i kralja žrtvovati?“, pitao je paša. „Šta ćemo s fermanom koji sam mu izdao? Život sam mu garantovao u tvoje ime, caru moj presvijetli.“ „Ako surovost služi za dobrobit budućnosti“, odgovorio je sultan, u tom slučaju surovost je jedna od najvećih čovjekovih vrlina. Kao što pauci imaju prirodno pravo na žrtve, tako i vladari imaju pravo na svoje. Da li si ikada vidio pauka da je ispreo mrežu zbog jednog insekta? Ovo što se danas paukova mreža zove, sutra će slaviti osmanlijsku vjeru i carstvo. Ako poštedim jednog, ništa ne znači onima koje sam pogubio. Osim toga, paša, razmisli dobro, šta će ovoj zemlji kralj koji je bježao iz nje? Ta bio si svjedok osvajanja Konstantinopolja. Da li je car Konstantin pobjegao ispred naših topova? Da li se predao? Da li se vođa đenovljanske kolonije Đustilijani predao? Borili su se do posljednjeg daha kao što to nalikuje junacima vladarima. Junaštvo i surovost idu zajedno. Bez surovosti nema junaka, bez junaka nema pobjede. Mahmut paša“, dodao je, „moram da ti kažem da mi teško pada tvoje obećanje kralju Stjepanu. Vrijeme je da se jednom zauvijek ukloni.“ „A da ga odvedeš u zarobljeništvo?“, upitao je paša. „Zarobljen kralj ničemu ne služi“, odgovorio je sultan. „Njegova titula nastavlja da živi. Pogubljen kralj je kraj kraljevine. I kraj titule. Posavjetovao sam se s mudrim Persijancem, šeikom Ali Bestanijem. Ovaj pametni kadija je izdao fetvu po hadisu: „Musliman ne smije dozvoliti da ga zmija ujeda dva puta“ Na osnovu ove fetve ja, sultan Mehmed proglašavam tvoje obećanje paša Mahmut, nevažećim.“

 

„Nakon ovog razgovora sultan se obratio meni“, nastavio je Zvjezdan priču. „Dovedi kralja Stjepana i njegovog strica Radivoja“, naredio je, podigavši obrve, ispod kojih su zasijale oči kao i vrh već pripremljene sablje na izlazu iz šatora. Doveo sam ih teška srca. No kakav sam ja izbor imao? Vojnik, polurob, janjičar, pripadnik lične sultanove garde? Ruka sudbine odredila je baš meni da povedem polubrata na konačni sud. Sjećao sam se pomalo, kao kroz maglu, kralja Stjepana. Vidio sam ga jednom još dok je bio mladić. Došao je s kraljem Tomašem u naš Dubrovnik. Već je bio prilično izvježban u mačevanju. Proveli smo dosta vremena u vježbama. Odatle mi je i ovaj drugi ožiljak“, pokazao je ponovo dlan na kom je stajalo nekoliko utisnutih crvenih brazda. „Znao sam šta sultan sprema, ali sam ćutao. Pognute glave, kao sluga“, uzdahnuo je. „Neka mi Gospod oprosti. Život nas natjera da otkrijemo koliko u nama ima kukavičluka i kada mislimo da smo najhrabriji. U svakom čovjeku živi čovjek kukavica i čovjek hrabrost. Samo nikada ne djeluju zajedno. Ja sam u posljednjim kraljevim časovima vidio čovjeka hrabrost. „I strah od smrti i želja za životom su prokletstvo“, izgovorio je kralj Stjepan kada mu je sultan najavio presudu. „I jedno i drugo je neminovno. Ni ti nećeš biti vječni sudija, sultan-Mehmede.“ Stajao sam zapanjen njegovom hrabrošću. Knez Radivoje je samo nemoćno odmahnuo glavom. „Eto dokle nas dovede vjera u pečat paše Mahmuta“, izgovorio je očajno. „Poginusmo danas zbog povjerenja.“ „Striče Radivoje“, uzvratio je kralj Stjepan. „Sudnji čas čeka svakoga. Mnogi dođu i odu. Kao da nisu ni bili. Ne ostave ni traga da su postojali. Krv naša, koja će biti danas prolivena, ostaviće pečat našim imenima zauvijek. S njom je danas zapečaćena i sudbina kraljevine Bosne. Ovo je i njen posljednji uzdah. Sjeti se, striče, kako čovjek radi tako mu se i sudi. Samo je Gospod sudac. I tvojim i mojim djelima. I tvojim, sultan-Mehmede“, dovršio je smjelo kralj Stjepan, podigavši glavu k nebu. „Pogledajte kako je nebo široko. Nema ga ko se nije smjestio na njemu. Srešćemo se ponovo da izmirimo račune, tamo gdje se sastaju putevi svih grešnika.“ Završio je pogleda uprtog i dalje za nebo, dok su mu oči lutale po pustoj plavoj širini i usne se micale kao da razgovara s nekim samo njemu vidljivim: „Nebo je svjedok svega što nosimo zakopano u nama. Svjedok svih tajni, svih djela. Kako su kratki koraci čovjeka sapetog na crnici zemlji naspram ruke koja ga je stvorila? Jednako će umrijeti i gubitnici i pobjednici. Kada čovjek dođe do kraja, nije više važno da li je bio jedno ili drugo. Važno je koliko je dao da bi zaslužio pobjede. I koliko je izgubio da bi zaslužio oproštaj“, završio je. Uzdahnuo je još jednom duboko, da bi se već u sljedećem trenutku, skoro ne trepnuvši, odvojio od ovog svijeta.Tanani končić njegovog života koji je do tog časa bio spojen sa zemljom, otkinuo se od tla.“ „Čovjeku treba devet mjeseci da se rodi, a samo jedan tren da nestane“, uzdahnula je kraljica Katarina. „Nadam se da su ga bar sahranili kako dolikuje kralju.“ „Sultan je dozvolio, na molbu franjevaca“, umirio ju je Zvjezdan, „da se posmrtni ostaci kralja Stjepana pohrane u samostanu. Neka bar to bude utjeha onima kojima srce plače za kraljem i kraljevinom.“ 

0 Comments

MALI, VELIKI ČOVJEK

 

Ako te muče misli o ništavnosti, ako ti se čini da si mali, pogledaj svoju sjenku. Ona će ti otkriti koliko možeš da budeš veliki u očima drugih ako imaš širinu duše. Veličina ljudskosti se ne mjeri centimetrima. Ako ostaneš skučen u mračnoj tjeskobi srca i prepustiš zavisti i zlobi da te vodi, ostaćeš zauvijek mali. Ako uspiješ da svojom širinom i ljubavlju dotakneš svijet, ostat će sjena tvojih djela iza tebe o kojima će neko sigurno pričati. Jedino tada će tvoja misija koja se zove čovječnost biti ispunjena i opravdana.
Nataša Bartula
0 Comments

THE LOST YARD OF MY CHILDHOOD
Read More 0 Comments